среда, 7. новембар 2012.

Šta se (ne) vidi sa Spasojevine?


Na putu Beograd – Obrenovac, ispred „Male Kolubare“, skrećem levo ka Ibarskoj magistrali sa namerom da posetim moje selo Konatice, moje brdo SPASOJEVINU i moje reke Beljanicu, Peštan i Kolubaru. Tim putem sam se vozio i kad je bio zemljani, utaban (ugažen) mnogim „šinskim“ kolima sa stočnom zapregom. Ljudi su nosili u Obrenovac kukuruz, pšenicu, svinje, prasiće, kokoške, jaja, grožđe, jabuke, kruške, kupine, mušmule, šipure… Zdravu bio-hranu za narod koji živi u gradu, za svoju decu na školovanju, za rođake. Veći deo, naravno, da se proda, da se plati porez, da se popravi šporet, da se razduži zaduženo…



Leva strana puta brdovita, šumovita. Ređaju se mislođinska brda, draževačka brda, konatička brda. Svako brdo ima svoj naziv i svako gleda ravnicu ispred sebe ispresecanu rekama i potocima. Sa svakog brda vidi se zalazak Sunca. Tamo negde daleko u Valjevskoj Sunce se povlači na počinak obasjavajući naša brda poslednjim zracima pre nego što ceo kraj utone u mrak. Vinogradi i voćnjaci upijaju toplotu zalazećeg Sunca, stvarajući zdrave i ukusne plodove, darivajući ih vrednom narodu koji obrađuje i održava ovaj „Bogom dani“ misir.

Desna strana puta ravnica. Livade, njive, zabrani, gajovi. Trava, kukuruz, pšenica… Ravnica koja se lagano spušta do Kolubare i njenih pritoka Beljanice i Peštana.

Posle petnaestak minuta vožnje stižem na svoje odredište, moje selo Konatice. U centru sela crkva sa velikom portom, škola (i nova i stara). Levo iznad sela moje brdo SPASOJEVINA. Tu su Spasojevići imali svoje vinograde, voćnjake, šumu. Grožđe sa puno arome i slasti. Kroz vinograd po neka vinogradarska breskva, one male a mirišljave. Po obodu po neka sočna kruška i obavezno mušmula. Svi mirisi izmešani sa mirisom šume ispod vinograda, mirisom brdske trave i lekovitog bilja, mirisom bordovske čorbe su tu. Kad god dođem, ja ih „čujem“. Na sredini vinograda veliki orah, naš Vidikovac.



Tu smo učili geografiju. Domaću, nacionalnu. Naš učitelj ostavlja motiku, puni lulu i prilazi orahu. Tamo levo, vidite u daljini planinu Bukulju, tamo izvire naš Peštan. A ono je crkva u Lazarevcu. Pa crkva u Radljevu, Stublinama… A ono plavo, krivudavo, što svetluca kroz šume i zabrane! E, to je Kolubara sa svojim pritokama: Beljanicom, Turijom, Peštanom… To nam je dala priroda. Mnogi u svetu bi dali silne pare da imaju tako nešto, jer je voda prvi uslov života. Zbog nestašice i zagađenosti vode, svakog dana na našoj planeti umire mnogo dece i ljudi. Vaši preci su uspeli da ovo blago sačuvaju za vas. Čuvajte i vi za nekoga ko će posle vas ovde živeti, a oni neka čuvaju za one koji će živeti posle njih. Ako vam neko uništi Kolubaru, ugroziće vaš život i život vaše dece.

A ono desno je Obrenovac. Tamo se Kolubara uliva u Savu. Velika i golema reka. Kad odrastete, a naša Kolubara i njene pritoke postanu za vas male, ići ćete tamo da se kupate, da se družite sa vršnjacima. Gledajući niz Savu, videćete Dunav, evropsku i našu reku. Silazimo sa oraha čvrsto rešeni da ćemo ispuniti zavet i da ćemo sačuvati „to što niko nema“.

U dilemi sam, da li da idem levo na brdo ili desno, do reke. Idem desno, pored crkvene porte da se „razdrmam“ i pripremim za uspon na brdo. Približavam se mojoj „prvoj“ reci. Posle nekih 600 metara vidim rečno korito naše „Bare“, kako smo od milošte zvali reku Beljanicu. Divna reka. Stotinak metera ispod kuće. Za dečaka od 7 godina velika, za mladića od 14 mala. Za narod koji tu živi, izvor života. Tu sam naučio da plivam, da pecam, da prepoznajem ptice i drveće. Da volim prirodu i da joj se divim. Još uvek čujem žamor, smeh. Vodu kako žubori kao da nešto kazuje.

Evo me na mostu preko Beljanice. Ispod mosta tanka vodena nit koja jedva da curi. Rečno korito puno svega i svačega: plastike, granja, krpa, pleha… Samo nema one divne „male“ reke, na kojoj su se napajale domaće i divlje životinje. Nema vidri, rakova, žaba, belouški, krkuša, klenova… Nema lastavica da se kupaju u vodi. Nema one rečne mikroklime koja je priobalju donosila sočnu, zelenu travu. Nema naroda pored reke. Nema veša opranog u čistoj reci, pa raširenog po vrbacima da se suši. Tek po neki vrabac kao da je zalutao, pa traži način da i on negde odleti. Ko je ukrao našu Beljanicu?

U tom razmišljanju stižem do Peštana. Reka koja dolazi iz planinskog masiva ispod Aranđelovca. Na mestima brza, na mestima široka i mirna. Obala ravna, peščana, sa vrbacima i topolama. Na drugoj strani obala strma, usečena, nekoliko metera do vode. A posle stotinak metara peščana strana i vrbaci prelaze na onu stranu, a strma obala na ovu. I tako do Kolubare. Ponegde „brodovi“. Mesto na kome je reka toliko plitka da se može pregaziti i preći na drugu stranu, a da se suknje i kratke pantalone ne okvase. Konjska i  volovska zaprega natovarene plodovima rodne ravnice obavezno zastanu da se životinje osveže, pa da onda nastave ka svom cilju.

Još ne vidim reku, ali sam zasigurno blizu. Provlačim se kroz granje, tražeći neku stazu, koju su napravili ribolovci ili deca kada dolaze na kupanje. Ili kolotrag. Izlazim na „Rajin brod“. Mesto gde su ljudi iz Konatica prelazili u Poljane da pokupe svoju letinu ili da posete svoje prijatelje i rođake. Čuveni violinisti iz Piromana, Crnja i Belja, često su dolazili preko ove reke da sviraju na igrankama i svadbama. Malo niže beše drveni most, koji su pravili meštani da mogu da pređu preko reke kad je visok vodostaj i voda hladna. To je onaj most iz filma „Ko to tamo peva“, sa kojeg je Bata Stojković upao u reku. Most je oronuo a hirovita reka ga je odnela neznano kuda. Nema čamca i čamdžije koji na svaki poziv sa one strane reke, ostavlja svoj posao i dolazi do reke da preveze putnika-namernika na drugu stranu. U bilo koje doba dana i noći, možda je neko u nevolji.

Konačno sam došao do vode!? Da li je to uopšte voda? Crna tečnost. Ubijena voda. Uzimam pesak iz vode, a u ruci crna smesa peska, čađi i ugljene prašine. Pogledam vrbe, a one tužne, okreću se na drugu stranu. Iz vrbaka ne viri ni jedan štap za pecanje. Iznad vode tek po neki vilin konjic. A bilo ih je na svakom „udilu“ po nekoliko da odmaraju uz tiho treperenje prozirnih, šarenih krila. Ne vidim ni bizamskog pacova koji glasno frkće ulazeći i izlazeći iz svojih kanala.



Niko ne vadi pesak i šoder. A mnogi su kuće i štale izgradili sa peskom iz Peštana. Iznenada, čujem traktor. Dobro je. Ljudi dolaze na reku. Idem ka traktoru. Kad tamo čovek istovara punu prikolicu šuta i smeća na samu obalu reke. Smetlište!? Aman čoveče, zašto tu? „Zar ne vidiš, reka je crna, priobalje je crno. Sve je crno od crne struje. Valjda je ovde mesto i za naš otpad“ – reče mi čovek. Kao da je neko u centru sela stavio znak „àReka: odlaganje smeća i šuta“! Brzo se udaljavam ne verujući da sam budan. Sve mislim da sanjam ružan san. Pitam se kako je moguće da tako nešto dođe u san.

Žurim u centar sela, pa onda levo na moje brdo. Tamo smo se jurili po jarugama, pomagali u branju divljih kupina i šipura, skupljali šljive i dženerike za rakiju. Brali grožđe. U podrumu puno drvenih buradi sa rakijom i vinom. Višak grožđa za prodaju na zelenoj pijaci u Obrenovcu. Penjem se uz brdo.  Sve manje daha.

Sve više iznenađenja. Ne vidim vinograde, voćnjake, ljude. Ulazim u šumu ispod našeg vinograda. Jedva primećujem kolski trag. Granje, lijane, ostruga, šipražje… Ovde je nekada bio vinograd (smederevka, hamburg, tamjanika, kameničarka, dinjka, bjelovar…). Dolazim do mesta gde je bio orah. Naš vidikovac. Gledam i čudim se.

Neka „nova“ brda zaklanjaju izvorište Peštana. Ogromna količina iskopane i prevrnute zemlje sa kopova uglja stvara nove predele koji podsećaju na pejzaž Meseca. Nepregledne površine jalove zemlje na mestu gde su bile plodne njive, pašnjaci i livade, šume… Hiljade i hiljade hektara uništeno, devastirano. Zagađen vazduh. Neprijatan miris dima koji zajedno sa prašinom stvara strašno aerozagađenje. Zagađene reke, potoci, bunari. Ubijen biljni i životinjski svet. Ubijena klima. Nema suživota sa prirodom, koja je ovde bila darežljiva i darivala nam sve što je potrebno za zdrav i samoodrživ život. Prvobitni izgled terena koji se video sa brda Spasojevina u potpunosti se izgubio.



Veliki „glodari“ po ceo dan prekopavaju, otkopavaju, prevrću jadnu, napaćenu zemlju. Ispred njih “kaznena ekspedicija” raseljava sela, izmešta škole, crkve, groblja, seoske puteve… Uništava se zemljište za stanovanje, poljoprivredu, prirodna staništa za divlje životinje i ptice. Nema vode za piće. Bunari nisu za upotrebu. Izmeštaju se rečna korita što dovodi do poremećaja prirodnog odvodnjavanja i drenaže zemljišta. Narod sateran u grad. Bez posla, bez zemlje, bez perspektive. Ljudi prinuđeni da menjaju način života. Odbačeni, sa velikim zdravstvenim problemima. Bez prava na život u zdravoj životnoj sredini čiji kvalitet treba da omogući život dostojan čoveka.

Pratim voz natovaren ugljem koji napušta područje KOLUBARE. Transport uglja na desnu obalu SAVE, da se jedna energija transformiše u drugu, da se jedno zagađenje pretvori u drugo. TENT. Proizvodja struje. Dimnjaci. Oblaci dima koji kuljaju u nebo 24 sata dnevno. Izbacuju u vazduh i rasipaju po bližoj i daljoj okolini opasne produkte sagorevanja uglja: pepeo, azotni oksidi, sumpordioksid, lebdeća prašina, ugljendioksid, teški metali (živa, olovo, kadmijum). Opasne zagađujuće materije koje direktno utiču na zdravlje ljudi, životnu sredinu i budućnost života, lokalno i globalno. Milioni tona pepela i šljake zauzimaju 1000 hektara plodne zemlje, zagađuju reke i podzemne vode i ugrožavaju snabdevanje pijaćom vodom. Sa osušenih oboda pepelišta diže se u vazduh prašina opasna po zdravlje ljudi i kvalitet poljoprivrede.



Ogromna količina toplote odlazi u okolinu stvarajući “termičko” zagađenje što  negativno utiče na živi svet. Istovremeno, država uvozi velike količine nafte i gasa za grejanje stanovništva i industrije. Za svaki megavat sat potrošene struje (1MWh=1000kWh) iskopano je više od 2 tone uglja čijim sagorevanjem u TENTu nastaje 500 kg pepela, više od 1500 kg ugljendioksida, i biva bačeno u okolinu oko 2000 kWh toplote što je ekvivalentno 200 kubnih metara zemnog (ruskog) gasa. Svako ko troši struju treba da zna i razmišlja o svim negativnim efektima proizvodnje struje iz domaćeg lignita. Jer, šta bi bilo ako prosečno domaćinstvo koje potroši godišnje 5000 kWh struje sa računom za struju dobije račun za bačenu toplotu ekvivalentno ceni 1000 kubnih metara zemnog gasa, račun za troškove vraćanja u prvobitno stanje degradiranog zemljišta i paket u kojem se nalazi 2500 kg pepela, balon sa 7500 kg ugljendioksida, balon sa…

Spuštam pogled sa dimnjaka TENTa. U blizini vidim veliku farmu svinja. 30.000 tovljenika godišnje prosečne težine oko 100 kg napusti farmu i ode na put bez povratka. Narod mora a i voli da jede meso i prerađevine od mesa. Pored farme ogromne količine stajnjaka, osoke i klaničnog otpada. Veeeliko zagađenje površinskih i podzemnih voda, zemlje, vazduha, klime i ozonskog omotača. Preko 100.000 tona opasnog stajnjaka godišnje. Na par kilometara od farme svinja, farma krava muzara. Narod troši mleko i mlečne  proizvode. U blizini farme odloži se preko 12.000 tona stajnjaka koji zagađuje površinske i podzemne vode, zemlju, vazduh, klimu i ozonski omotač. Obe farme troše struju, zbog čega rudari u KOLUBARI kopaju ugalj a TENT proizvodi struju stvarajući već pomenuto zagađenje. Obe farme troše toplotu za grejanje, sanitarne potrebe, sušenje žitarica pa država uvozi naftu i gas.

Ne znam više na koju stranu da okrenem pogled. Da li sve što vidim sa SPASOJEVINE mora da je crno, crnje, najcrnje? Ne prihvatam da je sve viđeno nužnost, da su ugroženo zdravlje ljudi i uništena životna sredina neminovnost. Ne prihvatam tvrdnju da nismo bogati da pijemo čistu vodu, jedemo zdravu hranu, dišemo čist vazduh, da se kupamo u čistoj reci. U tom razmišljanju, u stanju rezignacije, razočarenja, tražeći rešenje i izlaz iz naizgled bezizlazne situacije ugledah zelenu tačku koja treperi, pulsira, spremna za pokret, za zaokret, za akciju.

ZELENI SRBIJE. Zelena ideja. Vizija jedne druge, zelene, čiste Srbije.

Stanje u Srbiji je alarmantno i neodrživo. Sve što je trebalo da se uradi juče, prekjuče, pre neki dan a nije urađeno dovelo nas je u situaciju da imamo težak kamen o vratu koji nas vuče u prljavu vodu, zagađen vazduh, na devastiranu i uništenu zemlju, u zdravstvene probleme… Sagledavajući nagomilane probleme a u interesu opstanka svakog pojedinca i države u celini, bez odlaganja prionuti na posao kako bi smo stvorili energetski, ekološki, socijalno trajno održiv koncept razvoja u svakoj opštini, gradu, selu. Hoćemo privredu zasnovanu na obnovljivim izvorima energije, poljoprivredu koja proizvodi hranu, obnovljive energente, bioeko proizvode. Hoćemo energetsku efikasnost u proizvodnji i potrošnji energije sa smanjenjem emisije ugljendioksida, jer na svojoj koži već osećamo klimatske promene (zemlja ispucala da propada dečija noga, dogodine možda noga odraslog čoveka). Hoćemo koordinaciju razvojnih planova regiona sa usmeravanjem ka energetsko-ekološkim sistemima koji ne ugrožavaju životnu sredinu sa usmeravanjem na snabdevanje obnovljivim izvorima energije iz regiona. HOĆEMO DA SEJEMO IDEJE A DA ŽANJEMO BUDUĆNOST. Hoćemo da stvorimo šansu za mlade ljude da ostanu u selu, u svom zavičaju i da svojom vitalnošću i spontanošću seoskog života daju impuls održivom životu u ruralnoj sredini.

Ako odmah krenemo da rešavamo pitanje zagađenja reka, šuma, otpada, zemlje, vazduha, ako stvorimo svest o posledicama zagađenja možemo očekivati značajna finansijska sredstva koja se usmeravaju u regione  gde je prioritet održiv razvoj zasnovan na zaštiti životne sredine, razvoju novih tehnologija i otvaranju novih radnih mesta.

Neobaveštenost i nečinjenje onih koji vode privredu i ekonomiju ne može i ne sme biti izgovor. Stalne političke smene ne smeju ignorisati dugoročne ciljeve. Očekujemo i insistiramo da država pređe sa reči na dela, da pređe  sa „ćemo, ćete, će“ na kvantifikovanje obaveza u određenom vremenskom intervalu, da stvori ambijent za privatnu inicijativu, da uspostavi sinergiju između gradova i regiona.

ZELENI SRBIJE ne žele da čekaju da se vlast edukuje. Zeleni Srbije edukuju narod, pozivajući ljude da preuzmu svoju sudbinu u svoje ruke. Hoćemo da informišemo stanovništvo o energetskoj efikasnosti, o novim zelenim tehnologijama u proizvodnji energije i hrane, o klimatskim promenama već uočenim i na našim prostorima. Tako ćemo svi razumeti tržišnu ekonomiju i pluralizam ideja razvijenog sveta. Javnost će tada definisati zahtev državnim organima za uspostavljanje ekološkog, efikasnog, racionalnog i bezbednog društva.

Sa takvom vizijom, prateći „zelenu tačku“, vraćam se do farme svinja i krava muzara, gde vidim „Zeleni energetsko-ekološki centar“. Rešavanjem ekološkog i energetskog problema iz biorazgradljivog otpada (stajnjak, osoka, klanični otpad) uz dodatak biljne zelene mase proizvodi se na farmi:

-          8.000.000 kWh zelene struje godišnje što podmiruje potrebe farme i godišnju potrošnju struje oko 1.400 domanćinstava:

-          7.000.000 kWh toplote, što smanjuje uvoz gasa za 800.000m3 godišnje

-          10.000 tona čvrstog biođubriva i 28.000m3 tečnog đubriva, čime se supstituiše upotreba velikih količina veštačkog mineralnog đubriva (KAN)

Farma na ovaj način eliminiše plaćanje ekoloških kazni, smanjuje potrošnju čiste vode i stiče zelene sertifikate o smanjenju emisije metana i CO2 u atmosferu, koji oštećuje ozonski omotač i izaziva klimatske promene.

Istovremeno, ovo znači da se u Kolubari neće kopati 16.000 tona uglja, koliko bi bilo potrebno za proizvodnju struje koja se proizvodi na farmi, što smanjuje količinu pepela od 3.000 tona, emisiju ugljen dioksida od 12.000 tona kao i emisiju svih ostalih štetnih materija u blizini TENTa, odnosno na kopovima uglja. Na ovaj način, pridružujemo se opštem svetskom trendu za ublažavanje klimatskih promena i ujedno čuvamo naše prirodne resurse (vodu, ugalj).

Pratim zelenu tačku koja je na kopovima Kolubare. Vidim ljude kako puni elana i životnog entuzijazma vraćaju život devastiranoj i izraubovanoj zemlji. Vidim ogromnu količinu peleta, zelenu struju i toplotu, bio đubrivo. Novi život, obnovljiv i održiv. Vidim narod koji udiše čist vazduh, pije bunarsku vodu, jede zdravo povrće i voće.

Vidim Beljanicu i Peštan u plavo obojene.

Hvala vam, Zeleni Srbije! Sa zelenom vizijom možemo pobediti neprijatelja koji se zove rasipanje, prljanje, uništavanje prirodnih resursa, životne sredine, zdravlja i budućnosti ljudi, vlast radi vlasti, lični interes po svaku cenu. Osećam zadovoljstvo što mogu da očekujem ispunjenje zaveta sa brda Spasojevina: čuvajte „to što niko nema“ za one koji će ovde živeti posle vas, a oni neka čuvaju za one koji će živeti posle njih!

4 коментара:

  1. Divan clanak!Sva je tacno.Zagadjeno je,strasno je,poplava ili susa,sredine nema.Pozdrav iz Poljana

    ОдговориИзбриши
  2. Hvala sto jos postoji neko ko se seca Konatica i njenih reka Beljanice i Pestana.Hvala za sve sto ste napisali. Marija i Ljubisa iz Konatica.

    ОдговориИзбриши
  3. Dragi moji Konatičani, drago mi je da ste izdvojili vreme za čitanje mog članka. Cilj pisanja članka je bio oživeti sećanje kako bi se stvorila nada za bolji život u okruženju koje smo "dobili" na korišćenje ,sa obavezom, da ga sačuvamo za one posle nas! Što više ljudi pročita članak nada u bolji život će biti osvarljivija i realnija!

    ОдговориИзбриши